Moja tajna sastav

Ovde vam predstavljamo tri sastava koja odgovaraju temama: “Moja tajna”, “Moje tajno mesto”, “Ono sto krijem”, “ Svako ima neku tajnu”. Preporucili bismo da sva tri rada pisu ucenici od petog razreda pa na gore. Prva dva rada su u muskom rodu, dok je treci u zenskom rodu.  Svakako naravno, rod se moze menjati, a I godine navedene u radovima. Ukoliko vam nastavnik zada nesto slicno, slobodno se posluzite nasim primerima. Nadamo se da cete pronaci nesto sto ce vam se svideti. Srecno!

Primer 1

Prvu stvar koju sam sakrio, svoju prvu tajnu sam imao sa 10 godina, nisam zeleo da stvarno bude tajna, ali tako je bilo. Ne govorim o tome kada vam neko nešto kaže u poverenju, a vi to zadržite za sebe… U pitanju je više kada znate nešto ili ste videli nešto što niko drugi nije, a tu stvar ne zelite ni sa kim da podelite, jer onda se gubi car I posebnost tog dogadjaja koji vam se desio.

 Moja tajna se dogodila kod Palickog jezera, na letnjem putovanju na koje sam isao sa svojom porodicom. To je tako svake godine I to nase malo putovanje postalo je nekako porodicni ritual.  To je bila aktivnost koja se nekako sama po sebi dogadja svake godine, a činilo se da smo svi zajedno uzivali u njemu. Moj otac je rekao da je činjenica da je jezero premalo za nekoga mojih godina, jer se zna koliko su trinaestogodisnjaci zapravo hiperaktivni. Nije bilo mnogo mesta za zabavu, nije bilo igraonica ili zabavnog parka. Jedino sto je moglo da posluzi za istrazivanje I zabavu, bila je suma u blizini Palica. Kao slag na tortu, moja sestra ove godine nije krenula sa nama I znao sam d ace mi biti veoma dosadno. Vise nisam toliko mali da se druzim sa roditeljima po ceo dan. Kao rezultat toga, proveo sam puno sati svog odmora šetajući šumom i kampom, oko jezera i istrazujuci ono malo skrivenih mesta koje sam mogao. Ne znam tačno zašto su moji roditelji shvatili moju potrebu za samoćom,ali hvala im,  moja mama izgleda nije primetila kad me nije bilo dugo blizu njih, svakoga dana… Kad bih se vratio, samo bih legao umoran u krevet I u jako kratkom period bih zaspao. Jednog dana, na mestu raskrsnice pristupnog puta i autoputa, nalazila se mala prodavnica,  udaljena oko dvadeset minuta hoda od  naseg kampa. Uputio sam se treceg dana tamo da kupim slatkise za svoj novi dan u istrazivanju sume, I onda, sreo sam nju. I to leto moje trinaeste godine, postalo je nesto najlepse sto mi se dogodilo. Ugledao sam dva prelepa kestenjasta oka, dugu smedju kosu kao od svile, preslatko lice. Kao I vecina devojcica u tom uzrastu, bila je malo visa od mene, ali ne puno… Hteo sam da joj se obratim, ali sam se ubrzo zbunio I promumlao nesto u fazonu, cao, drago mi je, ja sam Mateja. Sve je to zvucalo jako smesno. Jos cudnije od svega je bilo to sto mi nije nista odgovorila. U trenutku nisam bio siguran da li sam naglas izgovorio to sto sam mislio. Postideo sam se I izleteo iz prodavnice. Nisam ni otisao u sumu, cele noci sam lezao na ljuljasci u kampu I razmisljao o nepoznatoj devojcici, Resio sam da I sutradan odem tamo ujutru, pa cu sedeti u blizini ukoliko se ona pojavi da je ponovo vidim. Sedeo sam na stepenicama i jeo sam kolač. Proslo je dobra cetiri sata, nje nije bilo. Mislio sam da je vise  nikada necu sresti. Ali oko tri popodne, usla je u radnju. Cekao sam da kupi sta je trebalo I da joj se ponovo javim kada bude izlazila. Sav ushicen sam rekao: “ Cao, video sam te juce, nisam cuo da si mi rekla kako se zoves.” Pogledala me je stidljivo I odgovorila da se zove Marija. Zeleo sam da je ispratim do njenog kampa I nadao sam se da ce I ona to zeleti. Pristala je, odahnuo sam. Pricali smo o svemu, bila je jako zanimljiva I ubrzo se njena stidljivost pretvorila u klasicnu devojcicu, koja voli mnogo da prica. Video sam da joj se dopadam I pao mi je kamen sa srca. To divno stvorenje je obratilo paznju na mene, nisam mogao da budem srecniji. Kako smo se blizili njenom kampu, rekla mi je da ona sutra odlazi nazad u svoj grad. Bio sam jako tuzan, nisam mogao da verujem da necu imati jos par dana sa njom, da je bolje upoznam, Jedino sto mi je dalo nadu da cemo se opet sresti je bilo to sto smo bili iz istog grada. Dala mi je broj telefona I to me je nekako drzalo ostalih dana na Palicu. Nekako sam osecao da je zelela opet da se vidimo I nisam mogao da budem srecniji. Moji roditelji su videli da se nesto dogadja sa mnom, ali nisam zeleo nista da im kazem. Nisam cak imao potrebu da ovo podelim ni sa svojim najboljim drugom, samo sam razmisljao o tome da je ponovo vidim, I mislio sam da ukoliko nekome kazem o njoj, ovaj divan trenutak,  nece vise biti stvarnost. Zato sam cutao.

Shvatio sam da verovatno svi imaju neku tajnu, a moja je bila veoma lepa. Zvala se Marija. Nadao sam se da ta tajna nece ubrzo da bude tajna, da ce sve ici po planu I da cu se ponovo sresti sa njom. A kada bi mi postal devojka, mozda bih I rekao I roditeljima I prijateljima. Ko zna, za sada neka samo ostane moje malo skriveno blago.

Primer 2

Budite svoji“, možda je jedan od najpopularnijih i najpoznatijih slogana. Takođe je čest savet ukoliko se nekome pozalite kako ne znate da resite neki problem I ne znate da izadjete iz teske situacije. Svi kazu samo, “budi svoj”…Lako je to reci zaista, ali da li si sav svoj uvek, nisam bas siguran. Zato sto nismo uvek bas u ravnotezi, po mom mišljenju, igramo uloge u javnosti, I to je postao neophodan deo zivota svakog tinejdzera. Zbog mnogih faktora – osećaja nesigurnosti, poniznosti, cesto se svi moji vrsnjaci, pa I ja, ponasamo onako kako mozda ne bismo hteli. To dovodi do situacija u kojima, zbog ličnih razloga, krijemo svoje izvorne navike ili ponašanja,  i stoga svi imaju nešto o čemu niko drugi ne zna. Svi imaju tajnu.

 Nisam izuzetak od većine mojih vrsnjaka, I ja imam tajne. Vecina njih se odnosi na to ko sam ja zapravo, unutra, a sta moji drugari vide. Na primer, neki od mojih prijatelja me vide kao veselog, optimističnog decka,  koji uvek može da nađe izlaz iz bilo koje situacije. Oni su u pravu u značajnoj meri, međutim, ono što oni najverovatnije ne znaju o meni je da ponekad moja saljivost može biti samo spolja, mozda ponekada tako skrivam stres ili problem koje imam, kao I svi sto imaju tokom odrastanja. Ono što drugari, pa ni roditelji takođe ne znaju o meni je da mi može biti izuzetno teško da slusam tudja misljenja, posebno kada već imam svoje mišljenje o određenoj temi ili kada osoba kaže nešto besmisleno. U takvim slučajevima dajem sve od sebe da ne vređam one s kojima razgovaram, ali u mislima želim da oni cute ili da iznesu nesto malo pametnije…Cudno je malo da sa svojih cetrnaest godina razmisljam ovako zrelo I plus sam decak. To je mozda zbog toga sto se interesujem za psihologiju I citam mnogo, pa mnogo I mislim I mnogo toga sam naucio da krijem…Takodje, skrivam svoje pojedine cudne navike. Na primer, muškarci obično ne bi trebalo da placu, međutim, ponekad osećam da ću zaplakati – uglavnom zbog svečanosti ili tuznih trenutaka. To se dešava često kada gledam tuzne filmove ili čitam knjige. Svaki put kada Boromir umre ili Rohirrims iz mordorske armije (volim trilogiju “Gospodar prstenova”), osećam kako mi se oči pune suzama… Svaki put kada vidim vesti o muškarcu ili ženi koji su rizikovali svoje živote da bi nekoga spasili, brzo proverim da li niko nije video moje suze. Povratak porodice panda u šumu može prouzrokovati da prolijem koju suzu. Nemam pojma zašto se to događa, ali jedna je od mojih reakcija na neke lepe i nadahnjujuće trenutke. Usput, moja sadasnja devojka samo voli da gleda tuzne filmove I jedva se suzdrzavam da ne placem. Cak I jesam jednom kada je ona bila tu.  Nije bilo tako loše, ali bilo bi mi neugodno kad bi neko drugi saznao za ovu moju osobinu…

Mozda sam propustio nesto da kazem, ali nisam siguran da treba, ipak neke tajne neka ostanu stvarno tajne, cak I za papir.

Primer 3

Bar jednom u zivotu, svako mora imati neku tajnu, a posebno je to normalno za moje godine. Ja na primer imam svoje tajno mesto, gde idem kada želim da budem sama I da razmislim o necemu. Odem tamo kada god mi treba malo privatnosti. Niko ne zna za to moje tajno mesto, sto mu daje jos veci znacaj.

 Moje mesto je jedna nedovrsena zgrada, gde je neko na poslednjem spratu napravio prelep vrt, gde mogu da pobegnem od svakodnevnog nereda i mogu o svim problemima da razmislim. Popnem se na vrh zgrade, gledam grad I resavam sva bitna pitanja.  Ova zgrada je otprilike na 5 kilometara od moje kuce I cesto idem tamo rano ujutru, kako bih stigla da se vratim u dogledno vreme. No puno razlicitog cveca I drveca. Ceo prostor je pokriven zemljom iz koje raste lepa zelena trava. A postoji I cesmica, u kojoj pticice piju vodu kada je lepo vreme. Jedina osoba koja zna za ovo mesto je moja najbolja drugarica Ivana, od nje nista ne krijem. Sto se tice porodice I ostalih prijatelja, bolje je da ne znaju, volim da ga cuvam za sebe. Vikendom nas dve odemo tamo, kupimo slatkse I pravimo piknik.  Mesto je veoma kul i tiho je, pa je idealno za čitanje, jer razmišljam o svojoj budućnosti I o decku koji mi se svidja. Ponekada, kada sam raspoložena, nosim svoj digitalni fotoaparat i snimam ptice dok lete sa jednog drveta na drugo. Takođe fotografisem raznobojno cveće i insekte koji na njemu skupljaju polen. Nikada nisam saznala ko je naporavio taj raj I da li bi se ljutio sto dolazim tamo, ali nikada nikoga nisam srela, pa cu o tome misliti ukoliko nekoga budem srela. Verovatno bi ovo mesto voleli svi parovi da posecuju ili porodice sa decom, ali vesto ga krijem, ne zelim da ga delim. Kad imam da učim za neki test, tamo je najmirnije, daleko od gradske buke I dosadnih automobile I sirena.  Tamo odnesem svoje udžbenike I sve ide nekako lakes, mnogo brze I lakes pamtim, ucim satima, bez ikakvih prekida. Jednostavno, to je moj raj na zemlji.

Mislim da cu I narednih godina, zauvek, dolaziti ovde, gde imam apsolutni mir. Nadam se samo da necu morati ovo da citam pred razredom, jer ne zelim da odam svoje tajno mesto, tajna je ipak tajna, psst…

Leave a Reply